Argentina 2004: Od katastrofe do istorijske duple krune

Heroji OI 6. avg 202110:00 1 komentar
Argentina
REUTERS/Action Images

Velike sportske nacije, one u kojima je sport uzvišena religija, imaju mnogo velikih priča. Ali teško da neka ima priču poput Argentine sa Olimpijskih igara u Atini 2004.

Te 2004. zemlja se nalazila u stanju velike neizvesnosti. Kako i ne bi kada tek što je preživela možda i najteži period u istoriji zemlje, veliku ekonomsku krizu čiji je najjači udar trajao od 1998. do 2002. a posledice su se osećale još čitavu deceniju. Direktne posledice te krize bilo je ogromno siromaštvo. Čak 50% Argentinaca nalazilo se ispod granice siromaštva, a još 25% bilo je tu negde, tačnije imali su primanja koja nisu mogla da zadovolje osnovne potrebe. Čak 70% dece bilo je siromašno i malo stvari su tih godina mogle da obraduju običnog Argentinca.

povezano

Jedna od stvari koja ima neverovatnu psihološku moć, moć da u takvim trenucima digne raspoloženje nacije do neslućenih visina, ali i da ga nekim teškim porazima još više obori, ima sport. A Argentina je zemlja sporta i nekako je bilo logično da sport bude psihološki ventil kako bi se preživele teške godine. Osim što ni on to nije bio. Tačnije, oni sportovi, mada je ispravnije reći onaj sport u koji su se kleli Argentinci – fudbal, nije bio na nivou inače ogromnih očekivanja. Te 2002. kada je kriza dostizala pun zamah, fudbalska reprezentacija Argentine nalazila se usred veoma sušnog perioda. Punih devet godina Gaučosi nisu znali za trofej velikog takmičenja, a na poslednja dva šampionata sveta doživljene su razočaravajuće eliminacije u osmini i četvrtfinalu. Od kada je postala prvi put šampion sveta 1978. Argentina nije imala duži post.

Tog leta 2002. željno se čekao Svetski šampionat u Japanu i Južnoj Koreji. Naciji je očajnički trebao veliki uspeh, a Argentina je imala ozbiljan tim, po mnogima proglašen za prvog favorita. Međutim, na krajnjem istoku sveta doživljen je pravi antiklimaks. Reprezentacija je ispala već u takmičenju po grupama, a odlučujući je bio poraz od omraženih Engleza. Nacija je bila u stanju potpune letargije, gotovo lišene bilo kakvog optimizma.

Kraj najtežeg udara ekonomske krize poklopio se, slučajno ili ne, sa potpuno nenadanim uspehom na sportskom planu. I to od ljudi od kojih se u Argentini gotovo ništa nije očekivalo. Od sporta koji je na globalnom nivou imao dosta pristalica, ali u samoj Argentini vremenom gubio pozornost pod teretom konstantnih neuspeha i padanja u prosečnost. Davno je bila 1950. kada je Argentina postala svetski šampion u košarci, ili Olimpijske igre dve godine kasnije kada je na kraju završila četvrta. Od tih Igara košarkaši više nisu prisustvovali najvećoj svetskoj smotri, sve do Atlante 1996. Čak i na lokalnom južnoameričkom tlu košarkaška reprezentacija Argentine nije mnogo značila, s obzirom da je u periodu od 20 godina od 1981. do 2001. samo jednom uspela da bude šampion Južne Amerike. Na svetskim prvenstvima je učestvovala, ali samo to učestvovala.

Plasman reprezentacije na Olimpijske igre posle 44 godine nije prošao bog zna kako zapaženo u zemlji zagriženoj fudbalu i u tom trenutku obuzeta stanjem rehabilitacije njenog fudbalskog, sportskog i svakovrsnog božanstva. Ni prilično pristojna uloga na Svetskom prvenstvu u Atini dve godine kasnije, kada su Argentinci došli do četvrtfinala i propisno namučili kasnijeg svetskog šampiona Jugoslaviju nisu bili dovoljni da počnu da se smatraju makar i tihim herojima nacije. Ali upravo ti košarkaši i to baš u velikoj većini ti koji su igrali u Atini biće na kraju veliki, ako ne i najveći heroji nacije u najtežem periodu u istoriji.

Jer period koliko je trajala velika kriza poklopio se sa periodom koliko je rasla izuzetno talentovana generacija košarkaša. Jer čak polovina igrača koji su na veliku scenu stupili te 1998. bili su u sastavu reprezentacije i četiri godine kasnije u Indijanapolisu. Dobar deo ostatka reprezentacije regrutovan je već naredne godine pa se može reći da je ovo bila reprezentacija kontinuiteta. Zbog toga ne treba se previše čuditi činjenici da ih je krasilo veliko drugarstvo i ogromna želja da sve učine kako bi ostvarili veliki rezultat, koji je očajnički bio potreban razočaranoj naciji. Pa i da odu u SAD o sopstvenom trošku, što je podrazumevalo ne samo put već i obezbeđivanje opreme. Već samim tim činom postali su nešto nalik mini junacima velike sportske nacije. Nacije kojoj su i mini junaci bili u tom trenutku odveć veliki, jer drugih nije ni bilo.

A onda se dogodio 4. septembar 2002. Dan kada je u Koseko Fildhausu ispisana košarkaška istorija. Od kada je dozvoljeno NBA igračima da učestvuju na velikim reprezentativnim takmičenjima i od kada timovi sastavljeni od istih nose naziv Dream Team (samo jedan od 1992. nije nosio taj naziv, onaj sastavljen 1998. za Svetsko prvenstvo od igrača koji nisu igrali u NBA u kojem je tada na snazi bio lokaut i nije im bilo dozvoljeno da igraju na ovom takmičenju), ti timovi nisu pretrpeli poraz na velikom takmičenju. Do tog dana kada je Argentina zabeležila pobedu 87:80. Odjednom je svet čuo za košarkašku reprezentaciju Argentine, a što je važnije Argentina je čula za neke tamo košarkaše koji igraju pod njenom zastavom i koji su pobedili veliki Dream Team.

Taj šampionat Argentinci su završili na drugom stepeniku pobedničkog postolja. U fnalu bolja je bila Jugoslavija u neverovatnoj utakmici koju su Argentinci prosto morali da dobiju, kako se razvijala većim svojim delom. Ali nisu, nisu uspeli tada naciji mogli da donesu pobedu, pobedu koja joj je toliko trebala. Ali su joj doneli nešto mnogo vrednije – ponos. Ponos koji je u velikoj meri pomogao da se konačno prebrodi najteži udar velike krize i da se konačno krene u oporavak.

Olimpijske igre

Oporavak je bio težak, a nacija je počela da polako ispravlja kičmu. Ali i dalje su predstojale teške godine. I dalje su bili potrebni i drugi impulsi koji bi ih olakšali. Drugim rečima, bio je potreban oproban recept – uspeh na sportskom polju. A prvo veliko sportsko takmičenje koje je sledilo bile su Olimpijske igre u Atini 2004. Pogledi su bili, u prvom redu, sada uprti u Argentinu. Jer Gaučosi su došli kao aktuelni svetski vicešampioni i to u prilično nepromenjenom sastavu u odnosu na onaj od pre dve godine, sa čak 10 igrača koji su igrali u Indijanapolisu od ukupno 12 igrača. Među tih 10 bilo je i onih šest što je svoju reprezentativnu odiseju počelo na istom mestu pre šest godina, tako da makar o timskoj hemiji i o uigranosti nije moralo da se razmišlja.

Dugogodišnji glavni i jedini ljubimci nacije fudbaleri, nisu imali toliko vere kod običnog naroda. Godine razočarenja, drugačiji pogled na Olimpijske igre iz vizure fudbalskog sveta, gde ovo takmičenje nije elitno, za razliku od ostalih sportova. Zatim, tu je bila i tradicija koja nije naročito išla u prilog, jer od srebra 1928. Argentina je tek 1996. osvojila odličje i to srebro, a između ta dva turnira još samo jednom je došla do četvrtfinala. Na kraju svih razloga za sumnju bio je onaj u tadašnjeg selektora, čoveka koji je vodio reprezentaciju pre dve godine na razočaravajućem Svetskom prvenstvu i čoveka koji se dugo vreme posle neuspeha uopšte nije pojavljivao u javnosti – Marselo Bijelsa. Ljudi su se pitali kako može da se očekuje uspeh sa takvim čovekom, koji je već uveliko ponosno nosio nadimak “Ludak.”

Argentina
REUTERS/Action Images/John Sibley

Međutim, Bijelsa se prilično studiozno posvetio projektu Atina 2004. i to praktično kao odgovoru za debakl u Japanu i Koreji. Taj projekat trebalo je da stvori budućnost neke nove Argentine, koja će konačno početi ponovo da pobeđuje. Roberto Ajala, Nikolas Burdiso, Fabrisio Koločini, Lućano Figeroa, Kili Gonzales, Gabrijel Hajnce, Havijer Maskerano, Havijer Saviola, Karlos Teves uistinu su kasnije činili okosnicu Argentine u narednom periodu. A na tom turniru u Grčkoj gazili su sve redom. Nikada niko tako ubedljivo nije osvojio neko takmičenje. Sve pobede, sve bez primljenog gola i samo u finalu postignuto je manje od tri gola. Gaučosi su konačno osvojili zlato, prvo olimpijsko čime su objedinili sve velike titule (najveći rival Brazil to će učiniti tek posle 12 godina) i fudbaleri su konačno osvojili nešto veliko posle punih 11 godina.

U istoriji Olimpijskih igara nijednom pre, a ni posle 2004. jedna zemlja nije u dva najveća i najpopularnija kolektivna sporta vezala dva zlata, u fudbalu i košarci. Dok se za fudbal i moglo reći da su Argentinci favoriti, kako u košarci da iko bude favorit pored Dream Team Amerikanaca? Ali Gaučosi su došli prilično spremni u Atinu. Odmah na startu osvetili su se Jugoslaviji za poraz u finalu dve godine ranije i to košem u poslednjoj sekundi Manua Đinobilija. Ta pobeda trebalo je da bude ozbiljna injekcija, ali su Argentinci izgubili dva meča u grupi, od Španije i Italije. Put do medalje izgledao je pakleno. Prvo u četvrtfinalu domaćin Grčka, pa potom pobednik duela ekstra raspoložene Španije koja je imala sve pobede i Amerikanaca. Posle velike borbe Argentina je fantasičnom odbranom u poslednjoj četvrtini i samo 11 primljenih poena došla do polufinala. A tamo ju je čekao Dream Team, koji je naneo prvi poraz Španiji i nahranio se onom količinom samopouzdanja koja se samo čekala od razočaravajuće grupne faze i čak dva poraza.

Tako osokoljene SAD ušle su kao favorit. A onda je krenuo čas košarke u režiji fantastičnog Manua Đinobilija koji je sa 29 poena svojim NBA kolegama pokazao da njegovi Argentinci nisu ti koji se plaše “Tima snova.” Argentina je izborila prvu medalju ikada za košarkaški sport na Olimpijskim igrama, a u finlu sačekala ih je Italija, koja ih je u grupi, ko zna kako pobedila. Onaj ko pobedi Dream Team taj mora da bude po sili zakona da bude favorit. Ali veoma je nezgodna situacija za ekipu koja praktično debituje u finalu Olimpijskih igara da bude istovremeno i favorit. Često se dešavalo da upravo tada, kada dođu na korak od ostvarenja sna, pokleknu pod pritiskom na koji nisu do tada navikli.

Međutim, uprkos tome što je rastao u najtežim godinama koje je zemlja preživljavala, ovaj tim je bio brižljivo sastavljan i odgajan. Tu je svakako glavnu ulogu imao selektor Ruben Manjano, koji je tim sa već formiranom okosnicom, preuzeo 2001. Možda su selekciju odradili njegovi prethodnici, ali on je od te grupe igrača stvorio šampione. Već u prvoj godini njegovog mandata osvojen je južnoamerički šampionat dominantno, sa svih devet pobeda i to je bila prva titula od 1987. Da je počeo da radi velike stvari i da stvara pobednike, videlo se već naredne godine kada je Argentina postala vicešampion sveta. Ali doktorat je usledio u Atini. Iz utakmice u utakmicu njegov tim je izgledao sve bolje, da bi najbolji bio kada je bilo najpotrebnije – u finalu. Italija je razbijena, i to najviše u poslednjoj četvrtini, gde je ponovo odbrana došla do izražaja, pošto su Argentinci primili samo 15 poena. Upravo ta dominantna odbrana proizvod je velikog zajedništva i želje igrača i te osobine bile su presudne da se ispiše jedna od najlepših olimpijskih priča.

Argentina
REUTERS/Adrees Latif

Na tom finalu masterklas imao je Luis Skola koji je zabeležio dabl dabl učinak od 25 poena i 11 skokova. Luis Skola čovek o kome se priča i na Olimpijskim igrama 17 godina kasnije. Kod njega, kao i kod ostalih njegovih reprezentativnih drugova nikada se nije postavljalo pitanje da li igrati za reprezentaciju i upravo taj odnos bio je najveća snaga ekipe koja je obradovala i nadahnula naciju da prevaziđe najteži period u istoriji.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare